EMIGRANTSKA SLIKOVNICA

O knjizi EMIGRANTSKA SLIKOVNICA

Emigrantska slikovnica je nova, dvadeset šesta knjiga filozofa i pisca Predraga Fincija. Knjiga je izašla ovog mjeseca u izdanju Factum izdavaštva (Beograd) i Jesenski i Turk (Zagreb). Emigrantska slikovnica je niz proznih opisa, kratkih eseja i poetskih zapisa. U njima je riječ o autorovom djetinjstvu i odrastanju, ljubavi i prijateljstvu, sreći i bolu, rodnom gradu i odlasku, zavičaju i novom domu, miru i ratu, sjećanju i zaboravu. Riječ je o mnogim lijepim, ali i dramatičnim događajima. O ljudskoj sudbini. Predrag Finci piše o svom iskustvu iseljenika, koje je danas iskustvo mnogih. Ova knjiga je priča o životnom putovanju, koje započinje autorovim sjećanjem na trg pored kojeg je rastao, a završava pričom o mostu preko kojeg je puno puta prelazio i jednom zauvijek otišao u tuđinu. Ova knjiga je niz zapisa o prelomnim osobnim događajima, pa zato Finci zapisuje: „Moj me život kao svog pisara uposlio”. Emigrantska slikovnica je priča o jednom životu i potrazi za njegovim smislom.
Autorova „završna riječ” o njegovom iskustvu emigracije i tuđine. 

Evo i jednog teksta iz Emigrantske slikovnice.

Ema
Ponekad me, premda rijetko, sve rjeđe, uhvati nostalgija. A svakom je njegova bila. Pa se svaki sjeti prošlih, svojih dana, sebe sama iz onih vremena, najčešće iz ranih godina, iz doba djetinjstva... Moji drugari i ja smo bili bučna, nesnosna djeca, mnogo galamili, igrali lopte kada su odrasli htjeli spavati, gađali se kamenjem, tukli, jedni druge po dvorištu jurili, lupali vratima, penjali po krovu, poneki prozor razbili, svakakav zijan pravili. Naša ostarjela kućepaziteljica Ema, Mađarica, prijetila, psovala, metlom nas ganjala, sve bez nekog rezultata. Žalila se mojoj majci: „Otišla moja lijepa K und K, samo ja sirota s ovim fakinima ostala...”. Jedan dan, na izmaku mog djetinjstva, dođoše dva postarija gospodina, nose violine, jedan ružu, pitaju za Emu. Ja kažem, znam, pa važan: „Umrla je Ema”. Oni se snuždiše, nisu je odavno vidjeli, „Evo ruža”, dadoše je jednoj maloj do mene, i onako, u tamnim odjelima, s violinama, zalizanim kosama i brkovima odoše. Nestade im njihova K und K. Nestade i moja zemlja, poslije.